Oduvek sam želela…Htela sam.. Obrišem. Zaćutim. Ne smem to da izustim. Da li će zvučati kao previše? Da li će mi se smejati? Već vidim lica, smeju se. Nemoj to da kažeš. Ućutim.

Onda zažmurim, zamišljam. Najveći deo svog života, zamišljala sam, i zamišljam i dalje. Dokazivala sam se, ali se nisam umorila, jer shvatila sam da je to sastavni deo mene. Sa razlikom u godinama, ranije sam se dokazivala Njima, sada se dokazujem sebi. Lepa je, ali sigurno nije dovoljno pametna.

Možda je tako sve i počelo. Moj lavirint i ja.

I dalje lutam u njemu, i dalje odlazim u te dubine sebe, ponekad ponore, ponekad prelepe visine. Predela u kojima udišem život kao najčistiji vazduh.

Večito lutanje u traženju ko sam, u riznici mojih Ja, danas ću obući novu sebe. Sutra opet neku drugu.

Koje je moje ime? Da li Radost, ili Tuga?

Poznavala sam jednu Ivanu. Uvek sam se čudila kako uspeva da održi sebe toliko ogoljenom pred svetom. Nije mi se to dopadalo, delovalo je zastrašujuće. Za  nas, običan i skriven svet, bila je netipičan tip. Suviše iskren, da je to iritiralo. Poznavala sam i druge Ivane, Jovane, Dragane, mislila sam da poznajem i sebe. Pokrivenu, kao toliko nas istih. U svojim daljinama, koji nemaju hrabrosti da izađu na svetlo istine. Nije to bilo pitanje reći šta misliš, imala sam ja svoj stav, i te kako sam oduvek imala stav, princip, nazovi to kako hoćeš. U pitanju je bilo nešto sasvim drugo. Strah od neodređenosti, od priznanja da moje biće i dalje sazreva, uči. A tamo „napolju“ niko ne želi neodređene. Jer oni su izgubljeni, pogubljeni, kako god ih već nazivali.

Skupljala sam iskustva, stežući ih čvrsto šakama sopstvene neotpornosti na ljudska nepriznavanja, kao da su nam ona, priznanja o tome ko smo mi, uopšte i bila nekada potrebna.

Zamislite koliko čudno zvuči, potrebni su nam drugi da nam potvrde ko smo mi?

Da me drugi vide, jasno definisanu kao liniju povučenu na papiru. U tim kovitlacima sopstvenog Ja, i onog Ja koje svet želi da vidi, ostajala sam samo zbunjena devojčica, često melanholična, zarobljenik u sopstvenom lavirintu, kojeg sam se plašila. Jer iza svakog puta, čekao me je novi izazov, novo očekivanje, koje je tražilo da bude zadovoljeno.

Smenjivale su se uloge, od deteta, preko učenika, studenta, potom supruge, pa majke, i sve su bile zadovoljavajuće. Ipak, ona koja mi je bila najpotrebnija, ostajala je zatvorena unutar mene. Baš zbog tog straha od nepriznavanja, od podsmeha, od neuspeha, krila se u komforu koji joj je nasuprot okrutnoj spoljašnjosti nudila moja duša. Ali dugo je ona ćutala. I valjda joj je to dosadilo, pa je rekla i meni a i svima drugima: idem sad, pa šta bude! I tako se pustila.

Izašla među taj strašni svet, za koji se ispostavilo da i nije tako strašan. Jer, kada pustite sebe da radite kako vi zaista hoćete, i date sebe kakvi zaista jeste, ispostavi se da vas ljudi zapravo  prihvate. Tako je moje Ja počelo korak po korak da „prohodava“, da izlazi napolje. Više mi nije bilo presudno šta će neko pomisliti, ili kako će reagovati. Nije me bilo strah, pa šta i ako ne uspem? Neka se čujem. Probaću, jer jedini neuspeh je ne pokušati. Nekome će se dopasti, drugima ne, i šta sa tim..

Neko će razumeti, neko ne. Neko će se nasmejati, neko poistovetiti, drugi će ostati ravnodušni. Važna je bila moja identifikacija, i ispunjenje mog bića. Konačno sam prihvatila da je jedino važno da radim onako kako se samo ja osećam, jer u svakom slučaju, time nikoga ne povređujem. Počela sam da radim ono što volim, u početku i dalje bojažljivo, ali kako je vreme prolazilo, a upornost sa njim rasla, stasalo je i moje samopouzdanje koje mi je govorilo SAMO NAPRED.

Ne bojim se više da neću uspeti bilo šta što pokušam, jer neuspeh je relativna stvar. Ne plašim se da i dalje lutam svojim lavirintom, i da ostanem „neodređena“, jer svaki put na koji naiđem je izazov koji tek treba da bude otkriven. I ne postoje pogrešni putevi. Samo su neki manje prohodni, a možda su baš oni pravi, možda nisu, pa šta. Od svakog puta- novo saznanje.

Tek kada izađemo iz zone komfora, postoji mogućnost za napredak. A ja i dalje rastem, sazrevam, i nalazim svaki put drugu sebe. Sabiram se, pa se ponovo delim, a onda ponovo sakupljam u jedinstvo. Moji nemiri, postali su moji prijatelji, koji me svaki dan opominju da neistražen život i nije vredan življenja.

 

Naslovna fotografija preuzeta sa sajta http://www.andreapennington.com/life-loss-big-questions-following-path/

 

Kamera prelaz Šepak

Kamera na granici ŠEPAK live

    KLIKOM OVDE POGLEDAJTE KAMERU UŽIVO NA PRELAZU ŠEPAK    

Social media & sharing icons powered by UltimatelySocial

Pratite nas