Šta sam sve stigao U LOZNICI ZA 24 SATA

Sajt www.pricesadusom.com posetio je Loznicu i objavio priču „Šta sam sve stigao u Loznici za 24 sata“ Veoma lepa priča i ako autor teksta nije baš sve stigao pogledati.

Tekst i foto Nenad Blagojević 

8.30h

Volim da putujem autobusom, pa sam tako stigao i do Loznice. Od Beograda do ovog grada svakog dana ima čak 23 redovna polaska, tako da praktično možete krenuti kad god poželite. Ako odlučite da stignete automobilom, računajte na oko 140 kilometara vožnje od prestonice, odnosno oko 130 km od Novog Sada.

10.45h

Dolazim na autobusku stanicu, u pekari kupujem buhtlu sa džemom, a ljubazna prodavačica mi pokazuje u kom smeru je centar grada. Pošto sam bio gost Turističke organizacije grada Loznice, prvo odlazim na kafu sa direktorkom Snežanom Perić i njenim timom, i pravimo plan mog boravka.

Oduševljavam se ambijentom i enterijerom u suvenirnici, hvalim arhitektonsko rešenje i poredim ga sa francuskim turističkim organizacijama (u kojima sam često), jer je sve svedeno, a ima i zanimljivih detalja.

Za oko mi zapadaju odštampani vodiči o Loznici na više jezika, pogotovo na kineskom, ali i suveniri koji predstavljaju ovdašnji čuveni običaj lilanja, kao i u obliku ukrasa sa arheološkog nalazišta Paulje.

Loznica – mali, ušuškan grad, ali pun lepih priča i inspirativnih ljudi. Ima jedan neistraženi fenomen, a zove se „fenomen velikih ljudi u malom prostoru“?

Upravo ovde je pravo mesto za takvu analizu, tik uz granicu Srbije i Bosne i Hercegovine, u podnožju Gučeva, kraj Drine, u gradu iz kojeg potiču brojni velikani.

Od onih o kojima smo učili u školi (Vuk Karadžić, Jovan Cvijić, Momčilo Gavrić, Anta Bogićević, Mića Popović) do onih koje čije filmove rado gledamo (glumci Dragan Mićanović i Marko Janjić) muziku sa zadovoljstvom slušamo (Ivan Milinković iz grupe Legende) i pratimo utakmice (košarkašice Aleksandra Crvendakić i Tina Jovanović, fudbaler Vladimir Stojković).

12h

Sa svojim vodičem, gospodinom Zoranom Despotovićem krećem u turističko „osvajanje“ grada. Kažu da svaki obilazak treba početi od muzeja, pa idemo ka Muzeju Jadra.

Dočekuje nas mladi istoričar Milivoje Petrović, koji nas upoznaje sa bogatom istorijom ovog kraja

Fascinantni su ukrasi, odnosno nakit koji je pronađen na lokalitetu Paulje, 12 kilometara od Loznice, a koji je pripadao tadašnjim stanovnicima, od 1500 -1250. godine pre nove ere.

Oni su sahranjivani u humke, sa sve predmetima koji su im pripadali. Gledam lunulaste priveske, nakit od bronze… Danas su ovi motivi na suvenirima od pustovane vune i na rukotvorinama od gline.

Fotografišem sliku Antonija Ante Bogićevića, srpskog vojvode u Prvom srpskom ustanku, kojeg je opevao Filip Višnjić. Osim istorijske priče, kustos nam otkriva i da je njegova ćerka Tomanija bila udata za Jevrema, brata Miloša Obrenovića. Njihov unuk bio je Milan Obrenović, prvi kralj moderne Srbije. Na koju god stranu Srbije da odem, sve je povezano.

Malo o dodolama, pa malo o lilama. Pričamo o običajima.

Lila je mlada kora koja se skida sa drveta divlje trešnje ili breze, niže se na štap i suši na suncu.Pred Petrovdan (12. jula) uveče narod se okupi na brdu, ili raskršću i pali ih. Običaj je uglavnom namenjen mlađim naraštajima odnosno deci, koja uživaju u tome. Idealna prilika da sve ovo vidite je da dođete u Loznicu u julu, na novi festival LilaLo koji postaje zaštitni znak ovog kraja. Više informacija pronađite OVDE.

Stižemo do jedinstvenog eksponata, monoksila sa Drine, veoma retkog primera čamca, koji je reka Drina izbacila 2011. godine. Naziv monoksil dobio je po tome jer se ovaj tip čamca dubi u jednom komadu drveta, i to hrastovog. Njegova starost nije do kraja utvrđena, pretpostavlja se da je napravljen u periodu od 16. do 19. veka.

13h

Sunce nas greje, a ja skidam jaknu. Sada shvatam zbog čega je, kada gledam vremensku prognozu na televiziji, Loznica među najtoplijim gradovima. Vodič mi objašnjava da je to zbog „župskog klimata“ i da je ona zaklonjena planinama od hladnih vetrova, da na geografskoj  karti to daje oblik potkovice, pa zbog toga ima tu umereno-kontinentalnu klimu. Cer, Gučevo, Majevica… Zaštićena je sa svih strana, pa nema mnogo kolebanja temperature.

13.15h

U muzeju sam video predmete i slike Momčila Gavrića, i divio se tom najmlađem vojniku Prvog svetskog rata i čuvenoj ličnosti iz ovog kraja, sela Trbušnice. Tako sam saznao da se u Loznici od 2018. godine nalazi njegov spomenik, pa odlazimo do tog mesta.

14h

Putujemo ka Tršiću. Sedam kilometara. Pokušavam da izbrojim koliko smo puta skrenuli levo i desno vozeći se lagano starim putem, ali ne uspevam. Drvenih tabli, odnosno strelica, tojest putokaza ka Planinskom konaku Milica ima koliko hoćete. Sigurno više od dvadeset. „Nema potrebe brojati, Nenade, nije ti ovo Beograd, stići ćeš brzo na željenu destinaciju“ kažem sebi i prepuštam se vozaču, a po dolasku i Budinom antistres tretmanu.

U Vukovom Tršiću živi Budimir Matić (55) poznatiji kao Buda, čovek koji je pre deset godina počeo da stvara ovaj seoski raj, smešten u prirodi, sa pogledom od „milion dolara“. On je verovao u sebe i svoju ideju, zato je i uspeo. Drugačije nije moglo. U ugostiteljstvu je četvrt veka.

– Kada sam pokušavao da dovezem prvu građu ovde, uspeo sam tek sa tri prevozna stredstva. Krenuo je traktor, pa preuzeo konj i na kraju sve doneo magarac. Nije bilo puteva, a da ne pričam o vodi i struji. Sve je ovo moralo radim da se napravi. Nema uzdanja ni u koga osim u boga i u seme samog, to je najvažnije – priča Buda za Priče sa dušom, dok nam iznosi domaću čorbicu, pečurke, prebranac i druge specijalitete.

Konak je nazvan po njegovoj majci Milici, a sva jela spremaju se prema njenim receptima, koje je Budimir naučio da sprema: od domaćih lepinja do mesa pod sačem.

– Ovo je porodično ognjište. Registrovani smo kao restoran, a ja se trudim da zadržim duh krčme. Bavim se samo nacionalnom kuhinjom, nema ništa inostrano, sve je domaće: domaća proja, domaći sir, domaći kajmak… Mahom sve sam proizvodim ili dokupim od ljudi iz ovih krajeva. Imam svinje, kozu, kravu, gajim povrće. Seme od belog kukuruza za moju proju staro je 80 godina, čuvam taj kvalitet za svoje goste – kaže Buda i dodaje da nema države iz koje mu neko nije došao, kao i da je najbolja reklama kad se o njegovom konaku priča među ljudima, od slavskog stola u Beču do razgovora među putnicima u autobusu za Švajcarsku. Posebni su razgovori među turistima koji su probali njegov seoski đakuzi i spavali u krevetima sa slamaricama. Više informacija dobićete OVDE.

15.30h

Po povratku u Loznicu, svraćam u atelje jedine grnčarke u Loznici, Biljane Bojinović. Srpski suveniri, a ambijent u francuskom stilu. Posteri na francuskom jeziku su na zidovima, kao i fotografije slika Nadežde Petrović. Za oko mi zapada „Plaža u Bretanji“… U glavi mi je San Malo, gradić u Bretanji u kojem sam bio nekoliko nedelja pre dolaska u Loznicu.

To je to, to je ta plaža. Ništa nije slučajno.  

 

Biljanina priča je Priča sa dušom za sebe. Kada je 2009. godine ostala bez posla, prijavila se na tromesečnu obuku za grnčariju u organizaciji Nacionalne službe za zapošljavanje i uspešno je završila. Od petnaestak polaznika, jedina je nastavila time da se bavi. Danas, već godinu i po dana ima svoju radionicu u kojoj stvara i prodaje rukotvorine od gline.

– Meni je ovo bila životna želja. Iako sam maštala kao mala, nisam imala gde da naučim jer sam rano stvorila porodicu i rodila tri sina. Kad sam krenula na obuku, u svojoj 37. godini sam otkrila talenat i naučila da radim sa glinom. Daleko sam od majstora, ali trudim se. Nabavila sam točak na kojem sada radim, a najviše sam naučila preko interneta, gledajući video-snimke na pinterestu.

Biljanin otac je radio kao livac i to je jedina porodična „veza“ sa umetnošću. Najstariji sin radi sa njom, ume da vaja, a majka kaže da je talentovaniji od nje.

– U početku, peć za glinu bila je u spavaćoj sobi. Mnogo truda sam uložila u ovaj posao, koji je proistekao iz hobija. Porodica me je podržavala, niko mi nikad nije rekao „Nemoj to da radiš“. Jedina sam samouka grnčarka u Loznici, a tu je i Ksenija Pavlović koja je završila primenjenu, ona je nastavnica likovnog i mnogo mi pomaže. Pločastom tehnikom izrađujem posude i suvenire i kombinujem sa heklerajem, odnosno poentlasom. Dolaze ljudi i raspituju se za kurseve, ali meni treba vremena da bih mogla drugima da pokazujem kako se radi na točku – rekla je Biljana za Priče sa dušom i dodala da izrađuje i suvenire za Turističku organizaciju Loznice, među kojima su veoma zastupljeni motivi sa arheološkog nalazišta Paulje.

– Ja se nikad ne razočaravam, jer sve vidim pozitivno i ulepšano. To me je nekad i koštalo, ali ne mogu drugačije. Moj najstariji i najbolji prijatelj mi je jednom rekao: „Ne podnosim taj tvoj bezrazložni optimizam“ (smeh). Mnogo sam verovala u sve ovo, ne očekujem bogatstvo, ali mislim da sam blagoslovena što živim od onoga što volim da radim, a to mali broj ljudi na planeti može da kaže. Nikada ne odustajem, samo mi je žao što nisam ranije počela – rekla mi je Biljana.

17h

„Ceo dan neki razgovori. Vreme je za predah“ rekoh sebi i naručih tortu. Kako u svakom gradu probam nešto originalno, u Loznici je to torta „Perla“ u istoimenoj poslastičarnici (ima ih dve, druga je u Banji Koviljači). Vlasnik ovog slatkog mesta, Milenko Radaljac objasnio mi je da je to torta od višnje, lešnika i čokolade, kao i da je recept izmišljen upravo ovde. Tradicija poslastičarstva i pekarstva u ovoj porodici neguje se godinama, a u njihov objekat u Banji Koviljači zadužbina je Stake Pejić, najveće dobrotvorke lozničkog kraja.

Taman kad sam pomislio da sam se dovoljno zasladio, stigla je štrudla od suvih šljiva. Dovoljno kalorija da se preskoči večera. Setih se da nisam probao neobičan sladoled u jednoj drugoj poslastičarnici. Eto razloga za ponovni dolazak.

18h

Pred kraj dana usledio je susret sa poznatim slikarom iz Loznice, gospodinom Dragom Simićem.

U njegovom kreativnom kutku, u Centru za kulturu, trenutno nastaju slike članova kraljevske porodice Karađorđević, koje će biti izložene u Malom Zvorniku, u Podzemnom gradu, skloništu Karađorđevića.

Radovi ovog poznatog stvaraoca nalaze se i u nedavno renoviranom Kur-salonu u Banji Koviljači.Tamo su izložene tri slike koje je slikao po uzoru na slike Paje Jovanovića i Uroša Predića. One su u prizemlju, dok je na prvom spratu velika slika na kojoj je kroz stare fotografije iz perioda oko 1932. godine, kada je Kur-salon otvoren, prikazao vreme i ljude tog perioda. Sutra ću ih videti i uživo. Vreme je za odmor.

8h

Posle noćenja u hotelu, vratio sam se u centar grada, gde su me dočekali zvuci francuskih šansona.

Ljubazna gospođa, ulični svirač, ispunila mi je muzičku želju i na harmonici odsvirala pesmu Edit Pjaf, i to na francuskom jeziku. Dovoljno za početak novog dana i novo iskustvo u jednom izuzetno živom gradu kakav je Loznica.

8.30h

Prošetao sam se gradom, zapazio neobičnu arhitekturu, street art umetnost, spoj starog i novog, pronašao ljude koji čuvaju stare zanate od zaborava, ali i one koji mu daju moderan duh.

9h

Vreme je letelo, a Priče sa dušom su se uputile ka manastiru Tronoši iz 13. veka. Na putu do tamo prošli smo pokraj kapele Svetog Pantelejmona i česme Devet Jugovića, koju su po legendi sagradili Jug Bodgan i devet Jugovića pred polazak u Kosovski boj.

10.45h

Možda baš zbog toga jer sam ovde bio kao školarac, ali Tršić i rodnu kuću Vuka Karadžića, najpoznatiju turističku destinaciju, ostavio sam za kraj posete Loznici, kao šlag na torti.

Dugo sam razmišljao o izrekama koje su napisane na svakom koraku, a koje nam govore o životu, čoveku, lepim i manje lepim iskustvima, a pre svega o našem jeziku.

Shvatih da će biti vremena za filozofiranje i analize u povratku kući i da se sada treba uputiti ka Banji Koviljači. A pre svega toga u tefter staviti da sledeći članak treba da se zove „Šta sve nisam stigao da vidim u Loznici za 24 sata?“

 

Tekst i fotografije: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com 

Kamera prelaz Šepak

Kamera na granici ŠEPAK live

    KLIKOM OVDE POGLEDAJTE KAMERU UŽIVO NA PRELAZU ŠEPAK    

Social media & sharing icons powered by UltimatelySocial

Pratite nas